Pohvala gluposti 2 – „The Man with the Balls“

Pecnik pišeKada je na jednim od prethodnih lokalnih izbora Ivan Vrdoljak svoju kandidaturu promovirao osebujnim plakatom s pomalo lascivnim sloganom „The Man with the Balls“ („Čovjek s jajima“), mnogima je to bilo simpatično. Time je iskazivao, tako se to barem tumačilo, na pomalo frajerski način borbenost i odlučnost da se uhvati u koštac s tada aktualnim političkim izazovima. Ali, ubrzo se pokazalo upravo suprotno: da je to čovjek i političar „bez jaja“, odnosno ako ih i ima, čisti su mućak. Kao i svi ambiciozni politički kameleoni zaboravio je sve što je do jučer obećavao, a to je i potvrdio koalirajući na posljednjim lokalnim izborima sa strankom ratnog zločinca. Na koncu, zašto bi mu to i smetalo, ako to ne smeta Vesni Pusić ili Radimiru Čačiću, koji su i potakli i podržali tu sramotnu koaliciju. To se tumačilo (čitaj: opravdavalo) kao hrabar iskorak u interesu grada i građana Osijeka. A, kako je poznato, sreća uvijek prati hrabre. Vrdoljak je ubrzo, nakon što je njegov šef i mentor Čačić morao zbog prometne nezgode napustiti svoju funkciju, zauzeo njegovo mjesto u aktualnoj Milanovićevoj vladi kao ministar gospodarstva, bez ogleda što je prije toga govorio kako se baš i ne razumije previše u ekonomiju i privredu. Ali, kako za vlastitu promociju uvijek valja nešto i žrtvovati, Vrdoljak se povinovao stranačkoj disciplini.

Rastrčan i blagoglagoljiv, kakav već jest, pokrenuo je cijeli niz akcija za privlačenje stranih i domaćih investicija i investitora u posrnulo hrvatsko gospodarstvo. Naravno, bez ikakvih rezultata. Valjda je zato, prije neki dan, ničim izazvan, poručio je urbi et orbi: „U Hrvatsku nitko tko je normalan ne želi ulagati, ni u njoj živjeti“. Ali, to nije sve; na skupu hrvatskih poduzetnika, skrušeno, s biblijskim patosom u glasu, zahvalio se našim poduzetnicima što hrane naše radnike, što su tako puni milosrđa pa im čak daju i plaću, zahvaljujući kojoj nisu socijalni slučajevi. Do sada sam bio uvjeren da je poslodavac dužan isplatiti plaću radniku za pošten rad, ali vidim da sam bio u zabludi. Treba biti zahvalan što je uopće dobio plaću. I ne samo to, Vrdoljak je isplatu plaće poistovjetio s domoljubljem, jer dok se jadni poslodavci muče u svojim vilama i na svojim teško stečenim imanjima, domoljubno razmišljajući kako radnicima osigurati plaću, radnici se bune tvrdeći da jedva preživljavaju. Jedna plaća hrvatskog radnika teško da je dostatna za punjenje rezervoara goriva jedne jahte. Međutim, Vrdoljaku to nije problem, jer ove „dijetalne“ plaće su zapravo izraz skrbi poslodavaca za zdravlje njihovih uposlenika; ako se ima manje novaca, zdravije se živi.

Da ne dužim; slušajući Vrdoljaka, konačno sam shvatio koliko sam (po)griješio u njegovom slučaju. Mislio sam da nema jaja iako se time javno hvali(o), ali taj čovjek me je potpuno demantirao. Itekako ima jaja i to velika, ali problem je u tome što uopće nema mozga u glavi. Jer, za izvaliti toliku hrpu gluposti i budalaština, netko mora imati izuzetan suficit hrabrosti (jaja), ali i izuzetan deficit stida i pameti.

Jaroslav Pecnik