ŠKOLA DANAS I SUTRA

Kada se danas govori i raspravlja o školstvu kod nas,ne bi bilo zgorega sjetiti se Senekine misli: „Učimo za život, a ne za školu.“ Na žalost, školski sustav u Hrvatskoj daleko je od te misli.

Obrazovanje je kod nas još uvijek na tragu memoriranja ogromnog broja činjenica i podataka. Umjesto da se kod djece, tijekom formalnog obrazovanja, razvijaju vještine, znanja i kompetencije za daljnji život (iako je zadnjih godina svaki novoimenovani ministar pokušao uvesti neku novinu: HNOS, NOK….sve naopako postavljeno, bez glave i repa) naši učenici i dalje „bubaju“ napamet,uče samo za ocjenu, pohvalnicu,diplomu dok o stečenim znanjima nitko ne brine.

Postavlja se pitanje koliko su današnji učenici ovladali informatičkim, komunikacijskim,matematičkim,poduzetničkim i logičkim vještinama? Kada bi se provelo neko istraživanje o npr. broju riječi s kojima raspolaže jedan 14-godišnjak došlo bi se do poraznih rezultata. Današnja djeca ne znaju (ne svojom krivicom) raspravljati,razgovarati ( a tu se otvara jedan sasvim novi problem: zašto je toliko fizičkog obračuna među djecom?)

Stoga je nužno i to što prije, razdoblje formalnog obrazovanja iskoristiti i naučiti djecu da istaknu i razviju svoje vještine. I dok svi, od stručnjaka u Ministarstvu, roditelja pa do učitelja, kritiziraju ovakav sustav školovanja pomaka ni dalje nema. U osnovne i srednje škole trebalo bi pod hitno uvesti učenje osnovnih praktičnih vještina i znanja potrebnih za život.

Prije svega se to odnosi na :

  • informatičku pismenost (word, excel, powerpoint)
  • vještinu pismenog i usmenog komuniciranja (debatne i retoričke vještine)

Stoga bi, koja god politička opcija bila na vlasti, pod hitno trebalo provesti suštinsku reformu školstva, jer će nam mladi i dalje izlaziti iz škole nepripremljeni za život koji je pred njima (globalizacija, objedinjavanje tržišta, najezda novih tehnologija).

Najrazvidnije je to u kadrovima koji izlaze s fakulteta. Iz naših sveučilišta izlaze tisuće i tisuće zanimanja koja nema tko zaposliti. Hrvatska je zemlja koja nema razvijenu privredu (nažalost), proizvodnja je gotovo nestala kao i uslužna djelatnost pa iz takvog stanja gospodarstva proizlaze i određene kadrovske potrebe. Ali, kako se kod nas sve stihijski radi, tako je i u slučaju obrazovne politike. Ne rade se analize tržišta, ne postoji komunikacija između Zavoda za zapošljavanje i školskih ustanova, svatko vodi neku svoju politiku.

Dok god je situacija takva, Hrvatska će samo na papiru biti zemlja znanja a naša djeca,za par godina,biti će samo nekvalificirana ili polukvalificirana radna snaga visoko obrazovanom šefu iz neke zapadne, razvijene zemlje.