Ivica Šola, egzorcist opće prakse

Pecnik pišeU “Glasu Slavonije” (6. ožujak 2013. g.), u tekstu naslovljenom “O Pecnikovoj nepolitičkoj politici”, Ivica Šola je u već svom prepoznatljivom stilu, prepunom podvala i poluistina, začinjenih primitivnim klevetama, “dijagnosticirao” neke od ideja o kojima sam (pro)govorio na konferenciji za medije hrvatskih laburista. I nije prvi, a sigurno ne i posljednji put da Šola prosuđuje o stvarima o kojima pojma nema, ali beskrupuloznost i žestina kojom se ovaj bivši svećenik, a danas et(n)ički egzorcist opće prakse “obrušio” na moj istup, jasno pokazuje i dokazuje kako njemu zapravo uopće i nije do otvorenog sučeljavanja argumentima, već samo i jedino do prozivanja svih onih koji se, za razliku od njega, usuđuju misliti samostalno, svojom glavom. Šoli je, samo do provociranja osebujnih “montaža atrakcija”, odnosno do, njegovim nalogodavcima i mentorim uvijek tako drage i efikasne “destruktivne konstruktivnosti”, u kojoj se, dakako, u pravilu izostavlja istina, ignorira pristojnost a zaboravlja korektnost.

Da je Šoli stalo do istine i dijaloga, onda bi on kritički artikulirao eventualne nedostatke tzv. nepolitičke politike Jana Patočke, Vaclava Havela, Jaceka Kurona itd.; odnosno, pokušao bi barem ukazati u čemu je problem aplikacije tih ideja (solidarnost, moć bespomoćnih,život u istini i sl.), koje sam u grubim crtama pokušao prispodobiti ovoj našoj tegobnoj političkoj praksi i sumornoj društvenoj klimi. O tomu je riječ u “mojoj” nepolitičkoj politici, a ne o populizmu Bepa Grilla, lepenovcima, Hitlerima, o čemu Šola, bez imalo stida i pameti trabunja u svojoj paskvili. Dakle, on uopće i ne spominje tvorce i autore tzv. nepolitičke politike, već mu ovaj fenomen isključivo koristi samo kao sredstvo za osobno etiketiranje, diskreditiranje i nipodaštavanje svega onoga za što se u političkom smislu već godinama osobno zalažem. Tako on zapravo (i)stupa kao ovlašteni akademski plaćenički servis(er) Glavaševih političkih (za)misli s jednim jedinim ciljem: ne birajući sredstva difamirati sve HDSSB-ove kritičare, koji bi im u ovo (pred)izborno vrijeme mogli postati ozbiljnim konkurentima u borbi za pridobijanje glasačkog tijela. Zašto se Šola prihvatio ovog nečasnog posla izvođača prljavih radova, ne želim istraživati, jer je to ionako (u)zaludan i beskoristan posao. Uostalom, svaka Šolina napisana riječ daleko više govori o njemu samome i o onome kome služi, nego li o onome o kome/čemu piše. Zar uistinu, pored sramotnih skandala Vrbošića, Šišljagića, Bubala, Gmajnića, Drmića, Vinkovića itd., o kojima nikada nije niti riječ zucnuo, nepolitička politika zaslužuje tolike teške riječi i toliku pozornost našeg vrlog i (ne)potkupljivog političkog egzorcista? Ali, čak mu ni to ne bih uzimao za neoprostivi grijeh, kada (mu) ovo hinjeno kokošje sljepilo ne bi zapravo služilo kao alibi za davanje “blagoslova” svim onim silnim svinjarijama i prljavštinama, kojima nas već godinama sustavno zasipaju general i njegovi pretorijanci. Dakle, Šola evidentno ima jedan veliki problem: ne vidi ono što svi drugi vide, ali zato jako dobro vidi ono čega nema. I što je najtužnije u cijeloj toj priči, o(p)staje pitanje bez odgovora: što se to u Šoli moralo (s)lomiti, pa da bez ikakvog zazora pristane služiti, opravdavati i promovirati zlo.

Jaroslav Pecnik